-Autor: Miroslav Lazanski

Kako je krenulo ne bih se začudio da u ove vrele dane u novinama osvane i vijest da Srbija želi da nabavi, ili da napravi rakete dometa 5.000 km. Što bih ja, kao osvjedočeni ljubitelj raketa velikog dometa zdušno pozdravio, jer domet je uvek lakše kratiti nego povećavati.
I to ne bi bilo daleko od istine, jer je jedna naša firma posle raspada Sovjetskog Saveza kupila u Bjelorusiji dvadesetak sovjetskih raketa SS-20, naravno bez nuklearne bojeve glave, kao običnu furdu. To su one čuvene sovjetske rakete koje je Moskva instalirala u zapadnim djelovima SSSR-a početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, zbog čega je administracija predsjednika Ronalda Regana odlučila da u Njemačkoj i Velikoj Britaniji postavi projektile „peršing-2“ i krstareće rakete. Posle je sporazumom dogovoreno da Sovjeti povuku i unište rakete SS-20, Amerikanci projektile „peršing-2“, dok su krstareće rakete ostale.
Elem, Rusi su posle raspada SSSR-a zaključili da im se ne isplati da rakete SS-20 prebacuju iz Bjelorusije, iz okoline grada Bresta gdje su bile na borbenom dežurstvu, u Rusiju, skinuli su nuklearne bojeve glave i elektroniku i rakete ponudili na prodaju. Jedna naša firma ih je kupila jer su tijela raketa izrađena od specijalnih metala i to je tada bio i tehnološki vrlo vrijedan „otpad“. U procesu disolucije Sovjetskog Saveza po željezničkim stanicama ostajale su zaboravljene cijele kompozicije tenkova i artiljerije nekadašnje sovjetske armije, pa je priča oko SS-20 samo ogledalo tog vremena. Naime, Moskva je iz bivših republika SSSR-a izvlačila samo nuklearno oružje, kompletno konvencionalno naoružanje ostalo je tamo gdje se zateklo, izuzetak je samo šest strateških bombardera Tu-160, koji su iz Ukrajine prelijeteli u Rusiju, i nosač aviona „Admiral Kuznjecov“, koji je njegov komandant samoinicijativno i protivno naređenju izveo iz Sevastopolja, da ne ostane ukrajinskoj ratnoj floti, i doveo do njegove sadašnje stalne baze Sjeverne flote na poluostrvu Kola.
Dakle, iz Moskve je došla vijest da Rusija razmatra isporuku PVO sistema S-300 Srbiji. Ne znam kako je sada odjednom došlo do te vijesti, jer je samo prije nekoliko mjeseci tadašnji premijer, a sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić rekao „da mi para za S-300 sada nemamo“. Naravno da se spekulacije oko S-300 povremeno pojavljuju u medijima, nemaš drugu temu, ’ajd malo o S-300. Kao da će S-300 riješiti sve političke, ekonomske i vojne probleme zemlje Srbije. Niti je to jeftin sistem, dvije baterije, odnosno 12 vozila – lansera sa pratećom opremom i vozilima nisu ispod 500 miliona dolara. Pitanje je i koju bi nam to verziju sistema S-300 Rusi isporučili, osnovna verzija je već zastarjela, osim toga imaju je i Bugari i Grci.
Sudeći po tempu isporuke doniranih šest migova-29, 30 tenkova T-72 i 30 oklopnih automobila BRDM-2, od vijesti kako ćemo dobiti sistem S-300 do njegovog eventualnog dolaska u Srbiju svaki već postojeći S-300 će definitivno zastarjeti. Treba da pokažemo interes za sistem S-500, jedino će on kada i eventualno stigne u Srbiju još biti moderan. Pošto ga još nije dobila ni ruska armija.
Zaista, ta saga o poklonjenim „migovima-29”, tenkovima i oklopnim automobilima traje već predugo. Stići će pred izbore, ne nego posle izbora, ne, stići će za dan inauguracije novog predsjednika, ne već za Vidovdan, prošao je i Vidovdan, sada iz Moskve javljaju da će stići do kraja godine kada će ih preuzeti vazduhoplovni zavod „Moma Stanojlović“ u Batajnici da bi se remontovali.
Čekajte, gospodo, zar nije početkom ove godine rečeno da je jedna opcija da avioni dolaze u aprilu i da ih onda remontujemo u „Momi Stanojloviću“ uz pomoć ruskih stručnjaka, a da je druga opcija da se „migovi-29” kompletno remontuju u Rusiji do kraja godine? Šta se onda čeka ako je remont kod nas, a avioni su u letnom stanju?
Odgovorni faktori kažu da je sve to splet raznih okolnosti, birokratija u Rusiji, carina, pa pitanje je li to donacija, ili nije, pa da je predsjednik Putin potpisao da migovi idu za Srbiju i da je sve to sada spušteno na nivo ruske kompanije za promet oružja „Rosoboreno eksport“, ali da oni zatežu, jer je sada pitanje ko će ofarbati „migove-29”? Rusi iz „Rosoboreno eksport“, ili mi u „Momi Stanojloviću“? Evo, ja se javljam da sa svojim drugovima Zokom i Nešom besplatno ofarbamo „migove-29”. Jer, ovo sa migovima-29 sve skupa već postaje tragikomično. Šest „migova-29” farbaju šest mjeseci? Ili je neko nesposoban, ili su u pitanju politički razlozi.
No, naše ministarstvo odbrane napravilo je strategiju dolaska „migova-29” u Srbiju, strategiju podijeljenu u tri faze. Što bi rekla bivša braća Hrvati „za krepat od smijeha“. Strategija za preuzimanje i prebacivanje ne 60, već samo šest aviona? A početkom sledeće godine za naša tri postojeća aviona „mig-29” ističu svi resursi, neće smjeti da lete. Ako ovi „migovi-29” iz Rusije ne stignu u septembru i odmah uđu u remont, sledeće godine Srbija više nema lovačku avijaciju. Ili, da se i dalje ložimo oko S-300…
www.iskra.co